Sve što ispod piše, napisao sam onako kako ja (Slim) to vidim gledajući unatrag iz svog kuta. Ako netko ima svoju viziju, neka mi javi, objavit ću i to. Ovo su moji memoari. (Kad svaki kreten ima svoje, zašto i ja ne bio kreten s memoarima?). Pokušao sam skratiti priču da ne gnjavim.

Za mene je sve počelo ljeta 1988. godine kad smo se na Vežici svaku večer skupljali oko nebodera ispod okretišta sedmice, na brdu Sv. Križ i na sada srušenom bunkeru iznad Viktor Lenca. Uvijek je bila u điru gitara koju je tada svirao Vanja, a i Plopi je nešto na vratu znao uhvatiti i odsvirati. Azra, Čorba, Pušenje, Balašević… Nismo bili opterećeni odkuda dolazi pjesma, bilo je bitno da se pjeva i svira. U pauzama sam pokušavao i ja nešto stisnuti na vratu gitare i stalno me je kopkalo kako oni mogu a ja ne. Tako sam na jesen za 50 DEM kupio jednu lošu akustaru (starcima sam rekao da ju je ostavio neki tip koji je otišao na brod) i počeo sam doma lupati po njoj.

Kad sam počeo nešto kužiti, a prsti počeli slušati, svirao sam po 5-6 sati na dan. Jagodice su mi bile ljubičaste od stiskanja onog lošeg vrata sa metalnim žicama. Nakon nekog vremena kupio sam električnu gitaru, kopiju fendera u nekom polu-svirljivom stanju. Nešto sam kemijao sa pokojnim Kosom s Vežice o nekom bendu. On je imao neku furku u glavi ali ništa od toga. Poslije ga je droga sjebala. Slijedeća ideja je bila da Jakopović iz mog razreda i ja probamo nešto. Slagali smo se po glazbenim pitanjima – slušao je Sisterse, Mission, Joy division i slično, baš kao i ja. Jakopović je iz Lovrana pa je znao Turinu iz Opatije koji je isto išao u Metalnu školu i onda smo se tako povezali. Turina je imao bend Full neviđeno; Turina na gitari, Prte na gitari, Muškarac na bubnju i ne sjećam se tko je bio na basu. Imali su i jedan nastup u dvorištu tadašnje Pedagoške škole. Uvalili smo se kod Turine u konobu s namjerom da počnemo s probama. No, nije sve išlo baš glatko. Uvijek je nešto nedostajalo, pojačala, kabeli, bubanj, pedale… A i ljudi nije bilo uvijek. Stalno je netko izostajao a na probi su uvijek bili Turina i Deva koji je vježbao na nekim razjebanim bubnjevima u Turininoj konobi.

Tako smo zaključili da bi najbolje bilo da mi osnujemo neki bend kad smo već stalno skupa. Izgledalo je ovako: Turina – gitara i glas, Deva – bubanj, a ja sam prešao na bas. Nastao je bend Zmućeni sopci, ali ubrzo mijenjamo ime u YARS. Turina je složio riječi i glazbeni kostur za Put i Kad zasopu fendera dva. Poslije su stvari nastajale poprilično brzo jer smo imali probe skoro svaki dan. Nije bilo bed putovati svaki dan busom u Opatiju. Nekad sam se švercao, nekad sam platio, ali sam uvijek došao. To je bila energija. Nikome ništa nije bilo teško a posljedica toga je bila sve bolja uvježbanost s obzirom na to da smo bili skoro totalni početnici osim Turine koji je išao na neke satove gitare. Ja prije nisam znao ni gdje je koji ton na vratu, a skoro ni što je ton, ni što je vrat. Šteta što imam samo par fotki iz tog doba. Onaj Devin bubanj je bio zakon – koža je bila sto puta krpana samoljepljivom tapetom na dimnjačare. Činele, palice, pedala, stalci, bas, bas pojačalo… to je sve bilo u totalnom kršu. Mikrofon je bio svezan za staro veslo. Dijelili smo prostoriju s bendovima koji su tada imali ono što mi nismo, a to nije bilo ni loše – upoznaš ljude razne… I nakon dugih probavanja i smišljanja došlo je vrijeme za pokazati što smo smislili.

Nastupe sam stavio na posebnu stranicu pa se tamo mogu dobiti podrobnije informacije. Bitni nastupi su bili, naravno, prvi, treći prije Leta, i kasnije onaj u dvorišu Pedagoškog faksa koji je bio ključan za daljni napredak. Dali smo kasetu Sušnju da nam snimi nastup pa da vidimo kako to uživo zvuči. Ispalo je dobro, Turina je snimku poslao Franciju, Franici je dao Idijotima i mi smo 19. 9. 1992. bili pozvani na prvi nastup izvan Rijeke, u Pulu. To je za nas bio dogadjaj koji ćemo pamtiti. Postojala je i video snimka tog nastupa na nekoj video kaseti koja je poslije presnimljena španjolskom serijom. Srećom, postoji audio zapis sa te kasete tako da nije sve propalo. Mujo days je trajao dva dana. Prvi dan smo s vodkom brijali po Puli pa smo drugi dan, onaj kad smo trebali nastupi, bili mrtvi sjebani od umora i cuge. Spavali smo pola sata na klupama ispod arene. Kad smo nastupili, pojela nas trema, raja nakon prve stvari šuti… A kad je netko Turini dobacio da ode doma naučiti pjevati na mikrofon, nasmijali smo se, krv je ponovo krenula i odsvirali smo najbolje kako znamo i nakon Fendera, Istre Uber Alles i neočekivanog plesa dr. Franje Tudjmana, mi smo sišli obasipani čestitkama sa svih strana. I to je bilo naše vatreno krštenje. Poslije su zaredali nastupi, po Rijeci, Istri a kasnije i Sloveniji.

Još bi htio istaknuti jedan nastup 16.10.1993. u Sloveniji. Zove me Deva jedno jutro i kaže da pogodim s kime sviramo. Pitam gdje, on kaže u Sloveniji. Ja grunuo: “s Brejkersima”, a Deva kaže: “e nije, s Orgazmom”. Nisam skužio da je to istina sve dok nismo došli do dvorane u Humu u Sloveniji. Tamo nas je neki tip iskrcao i mi stojimo ispred dvorane i kažem ja: “šta, nećemo ući?”. Svi se nešto gledamo, slušali smo Orgazam, skidali stvari, plesali na Debelu devojku u Palachu, a sada smo im predgrupa. “Ajmo, ko ga jebe.” reko ja, dignuo kofer i ušao u back stage. Prvo sam vidio Čavketa, jede čovjek, iza njega veliki plakat EL ORG, predskupina YARS. On se okrenuo, pogledao plakat, nasmijao se i rekao:” YARS-i? Pa dobroveče, udjite.” Ušli mi, za par minuta smo s Orgazmom bili najbolji na svijetu. Klopa, cuga, smještaj, pare, razglas, Europa. I tu gažu je netko sa balkona snimao. Da mi je nabaviti tu snimku… Tu sam već bio srao Turini da odjebe sa Šajetom jer nam je krenulo, i da šta će mu te komercijalne pizdarije, ali uzalud. Istina, malo tko je od tadašnjih rokera nešto uspio, Turina je, ali jebo ja to. On je ipak mislio dugoročno a punk tu nije imao perspektivu; moraš od nečega živjeti.

Ubrzo je Šajeta došla u prvi plan. I dalje sam mislio da je to samo usputna zajebancija ali Šajeta je pregazila YARS-e i ubrzo s Vitasovićem postala nositelj famoznog Ča-vala. Vitasović se isfurao jer je curama bio zgodan i komercijalno je prokrčio put Ča-valu, ali ja bih ipak rekao da je Turina tu bio prije, pravi začetnik toga jer smo Fendere i Istru svirali daleko prije od svih njih (1989).  Ne računam Francija koji ni danas ne jebe estradu. Neka me isprave ako nisam u pravu, da ne umrem u neznanju.

Konačno sam skužio da su YARS-i povijest i nisam htio sa Šajetom nastaviti. Nešto sam svirao, a i snimio demo sa Devom, Toppsyem i Pippotom u bendu Blind Date iz Rovinja. Poslije sam se, ipak, zbog ekipe vratio i svirao sa Šajetom do 2004. godine. To je, u biti, trajalo dok je u bendu bilo ljudi s kojma si mogao popit pivo prije i nakon svirke i dok moje skromne glazbene mogućnosti nisu postale preskromne. Ali priča o Šajeti je neka potpuno druga, duga, lijepa, ružna, smiješna, tužna, ali nedvojbeno zanimljiva priča.  Neka sasvim druga priča koju ću, opet iz moga kuta, možda ispričati jednom.

YARS su:

Dražen Turina – gitara, glas
Dejan Adamović – Deva, bubanj, glas
Alen Čar – Slim, bass, glas
Alen Grakalić – Jero, gitara (svirao nekoliko zadnjih koncerata 1993.-1994.)
Nataša Czerny, gitara (kasnije Mayflower, snimila neke gitare na našem prvom demu)
Ivan Pešut Johnny, gitara (svirao na povratničkim koncertima od 2004.)